KICK-ASS story by Lucija Biondić

Freelance novinarka koja uživa u svakom trenutku i živi svaki dan

Luciju sam upoznala (joj ne sjećam se kada, ali znam da je bilo davno) preko zajedničke prijateljice i jako mi se svidjela s tom pozitivnom vibrom. Dug je popis čime se ona bavi, no u kratko – piše, “hajka”, istražuje, čak i kuha…baš baš je Frajerica.

• Žena, avanturistica, gurman, gušterica, draga, komad, ima petlju živjeti kako je volja, pije rakiju, to su prve riječi koje mi padnu na pamet kada te sjetim. No to je moj pogled, molim te kratki opis sebe, kako se ti vidiš?

Ti me toliko lijepo doživljavaš da ću pokvariti što god da napišem o sebi. Nadam se da sam dobra prijateljica, sestra i kći, osoba na koju se možeš osloniti, pouzdana i dosljedna. Duhovita i empatična. No to bi sve netko drugi trebao reći. Ili bar potvrditi. Sama si utvaram da znam uživati u životu i da se puno smijem i veselim. Ne utvaram si da imam problema s rokovima – to je točno. Kasnim gotovo uvijek sa svim i svugdje. Vjerujem da nemam problema s alkoholom, iako osim (dobre!) rakije, volim i fino vino i zanimljiva piva. A što se hrane tiče, sklona sam isprobati sve, iako zazirem od ideje da bih trebala probati pržene insekte. Uz male preinake, skoro pa bih ovaj narcisoidni odgovor mogla koristiti u opisu sebe na društvenim mrežama. Hvala ti na prilici da odgovorim na ovo pitanje

Koja je prva destinacija #gušterice nakon karantene?

Karantenu sam doživjela kao da je netko pritisnuo gumbić ‘pause’ na kaziću i namjeravam nastaviti točno tamo gdje su me zaustavili. Ideje za proljeće su bile ‘uvijek Velebit’, jedrenje sjevernodalmatinskim otocima, neki novi vrhovi sjevernojadranskih otoka, već sam imala kupljenu avionsku kartu za Atenu na početku travnja… Sve se to samo prolongiralo. Sad mi frendice koje imaju tu sreću da žive na moru pune inbokse i dušu najplavijim fotografijama i prva destinacija će sigurno biti roditelji i pogled s Vratnika, pa spuštanje do najdraže, uvijek prazne plaže na svijetu, zurenje u more i zalazak sunca uživo. A postoji i jedan vrh na kojem želim već duže vremena dočekati izlazak sunca. Uvijek sam to odgađala želeći otići tamo s nekim tko mi puno znači. Sigurna sam da će to biti prvi pravi ‘hajk’ nakon karantene.

Tvoj do sada najveći izazov, nešto na što si jako ponosna?

Nekad sam bila jako plašljiva. Bojala sam se krivih odluka, krivih postupaka. Prije nekoliko godina sam bila na nekoj valjda životnoj prekretnici. I tad sam si prvi put postavila pitanje što je najgore što se može dogoditi, ako se to dogodi, mogu li se s tim nositi? Otada si u svakoj nedoumici postavim to pitanje. Odgovor je uglavnom takav da najčešće učinim ono čega se u startu bojim. Ne znači to da sam nerazumna ili nepromišljena u tim svojim željama i odlukama. Više se ne pitam ŠBBKBB (što bi bilo kad bi bilo).

• Za zabavu molim te jednu crticu iz života koju bi podijelila s nama kao KICK-ASS priču. Ono kada si iznenadila samu sebe, prevladala neki izazov, ostvarila ili želiš ostvariti neki cilj, tj. imala ili imaš i dalje osjećaj prave Frajerice.

Ovo je lagano. Ispenjala vrh pelješkog Zmijinog brda, Sv. Iliju, u svibnju 2018. sama. Nije to visok vrh (961 m), najviši vrh nama bliske Medvednice, Sljeme, je 1033 m. Ali je bilo brdo koje ne poznajem, kojim su me plašili, na kojem su neoprezni turisti gubili živote. Čak su i meni dan prije uspona u kampu sugerirali da ne idem sama, jer je večer prije HGSS izlazio na intervenciju. Pripremila sam se i bila oprezna. Čula sam da je brdo puno poskoka, gledala sam kud gazim, primijetila samo jednu malu zmijicu, zaustavila se dovoljno daleko da ne otkrijem je li poskok ili nije, pustila joj prednost prolaska, naletjela pri vrhu na divlje konje, vidjela perunike, a na samom vrhu guštala u nevjerojatnim vidicima koji pucaju na greben Pelješca, pa do otoka Mljeta, Korčule, Lastova, Hvara, te Biokova na kopnu. Nije ni Mt Everest, ni Aconcagua. Ma nije čak ni Triglav, ali meni je možda i najdraži vrh na kojem sam bila zbog spleta okolnosti.

Što/tko te inspirira, što te pokreće?

Inspiriraju me ljudi. Ljudi koji su pozitivni, optimistični, koji znaju okrenuti možda i tešku životnu situaciju u svoju korist. Oni koji imaju svoje snove, vizije, svoju strast koju žive. Kao freelance novinarka imala sam neopisivu sreću upoznati popriličan broj takvih ljudi i poslušati njihove priče. I svaka od tih priča je nevjerojatno inspirativna. Jako volim slušati sretne i zadovoljne ljude kad pričaju o svojim životima. I nikad to nisu ljudi sa skupim autima, brojnim nekretninama i punim bankovnim računima. Uvijek su to ljudi koji uživaju u svakom trenutku i žive svaki dan. Ljudi s nesavršenim, ali ispunjenim životima.

• Što bi poručila 10 godina mlađoj sebi?

”Skoro 30-godišnja Lucijo, znam da mi sad ne vjeruješ, ali najbolje tek dolazi.”

Poruka inspiracije za Frajerice.

Ovdje ću potpuno besramno ukrasti meni najdraži citat žene s nevjerojatnim životom Renate Horvat, supruge književnika, putopisca i moreplovca Jože Horvata, koja je u svom posljednjem intervju izjavila: ”Važno je da je čovjek zadovoljan, da živi kak’ mu paše, ako može, da radi ono što zna i da živi slobodno svoj život, a najvažnija je čista savjest i miran san.”